Robert Kaplan: Krajevi svijeta

Staljin je iskorijenio muslimansku inteligenciju i namjerno preselio cijele populacije u nove krajeve, a novostvorenim sovjetskim republikama dodijelio je nelogiène granice te ubacio velike dijelove manjinske populacije na podruèje u kojemu su prirodne granice dopuštale stvaranje i pomicanje arbitrarnih imperijalnih granica. Dok su na Srednjem Istoku, u podruèju Nila i Eufrata i Tigrisa, rijeène doline ispunjavale svoje zemljopisne sudbine, stvaranjem drevnih civilizacija oko kojih su se države mogle organizirati, Srednju Aziju definirao je nepovezani niz gradova (Bukhara, Samarkand, Gazni itd.) koji se opskrbljuje hranom iz obližnjih poljoprivrednih podruèja. Ti prastari gradovi oblikovali su “sastavljeni” identitet, primjerice: od perzijskog jezika, turske rase i muslimanske religije, a on se pak nije jednostavno pretvorio u jasni etnièki ili nacionalni identitet. Središnja se Azija definirala kao “golemo trusno podruèje naroda i kultura”, kao neorganizirani svijet s “mnogostrukim i policentriènim nacionalnim identitetima.”

Devedesetih godina ovoga stoljeæa, slom sovjetskog i britanskog carstva ostavio je Turkestan, ili “Tartariju” kako su je zvali Elizabetinci, u stanju djeèje slagalice u kojoj su nove i umjetne države bile njezini dijeliæi. Osim novih neovisnih republika unutar granica Sovjetskog Saveza, Turkestan danas takoðer obuhvaæa dijelove Kine, sjevernog Pakistana i sjeverne Indije. Ministarstvo vanjskih poslova Sjedinjenih država, u vrijeme hladnoratovske specijalizacije podruèja, podijelilo je Turkestan na bivši sovjetski biro, južnoazijski biro i istoènoazijski biro. Industrija za proizvodnju vodièa po zemljama svijeta, s rijetkim iznimkama, dodijelila je dijelove Turkestana bivšem Sovjetskom Savezu, Kini, i indijskom potkontinentu. William Douglas, negdašnji vrhovni sudac Sjedinjenih država, neumorni putnik, bio je u pravu 1952., kada je tvrdio: “Središnja je Azija uglavnom u Rusiji i Tibetu. Ali sjeverni obronci Indije i pakistanske ispostave što se gnijezde u planinama Karakoruma takoðer su Srednja Azija. Sve je to jedan svijet.” Od trenutka kada sam stigao u Uzbekistan, preko putovanja cestama kroz tri bivše sovjetske republike, zapadnu Kinu i sjeverni Pakistan, sve je to bio jedan svijet, i nisam bio svjestan da ga napuštam sve dok se nisam dokopao druge strane gorja Karakorum i stigao u gusto naseljenu topionicu Pandžaba, gdje napokon zapoèinje Indijski potkontinent.

*******

Stigao sam u Taškent, naoružan knjigom Eugena Schuylera, Turkistan: Bilješke s putovanja po ruskom Turkistanu, Kokandu, Bukhari i Kuldi, iz 1885. godine. Schuyler, èlan rumunjske akademije, i ruskog, amerièkog, talijanskog i carsko ruskog zemljopisnog udruženja, smjestio se u Taškentu, koji je bio njegova baza za operacije u Središnjoj Aziji. I tada je, kao i danas, Taškent bio ruska ispostava, regionalna metropola, i dobro mjesto s kojeg se mogu organizirati daljnja putovanja. Kada sam stigao u Taškent, bio sam jako sretan što sam sa sobom ponio i bilješke iz jedne druge, manje romantiène knjige: Ekocid u Sovjetskome savezu: zdravlje i priroda pod opsadom, autora Murraya Feshbacha i Alfreda Friendlyja.

Kao i u Bakuu, onoga trena kada sam zakoraèio u zgradu taškentskog aerodroma zapanjila me atmosfera arhitektonske surovosti što ju je stvorila boljševièka noæna mora. Zgrada za dolaske bila je uska, usiljena gomila grubog betona i jeftinog crijepa, oštrih i nejednakih uglova, i fluorescentnih svjetala. Bila je nalik na mrežu soba za ispitivanje. Sovjetski arhitekti imaju nepogrešivu sposobnost da stvore trenutnu prljavštinu sa samo nekoliko krivih uglova i s gomilom jeftinog materijala za gradnju.

Iza terminala za dolaske preko ravnog krajolika rasprostirao se grad, u nizu neljudski širokih bulevara i trgova. Državne zgrade bile su isuviše velike i pogrešnih proporcija, sa sivom betonskom fasadom što se napuhavala u balonske ili trapezoidne oblike. U tim masivnim zgradama kasnije æu vidjeti nizove malih prljavih izbica, s grubim i prevelikim lusterima. Zgrade za stanovanje bile su poput onih u Bakuu, ili u albanskim i rumunjskim gradovima: èesto su bile neobojane, lošeg rasporeda prostorija, od pougljenjenih cigala, ploèice za kupaonicu predstavljale su fasadne ukrase, a na pijano nagnutim balkonima, u loncima za cvijeæe, iza užadi za sušenje rublja, rasle su rajèice i krastavci. Bio je to bez sumnje najstrašniji i najodvratniji primjer sovjetskog dizajna koji sam ikada vidio. U sebi sam viknuo boljševièki slogan: “Slomit æemo slabe”.

Odsjeo sam kod prijatelja, zapadnjaèkog diplomata. “Nemoj piti vodu iz pipe”, rekao mi je. Vodièi su me veæ na to upozorili. U Iranu, voda je èesto bila èista, ali ovdje ni voda, kao ni mnogošto drugo, nije bila bezopasna. Feshbach i Friendly u svojoj knjizi Ekocid u Sovjetskom savezu napisali su:

Tekuæa voda je dragocjena, ali u mnogim je dijelovima srednje Azije èesto otrovana. U Kirgiziji, u kojoj je 62% stanovnika seosko, jedna treæina mora zadovoljavati svoju žeð izravno iz rijeènih matica i primitivnih izvorišta... godišnje više od 1500 ljudi umire od probavnih bolesti, a od toga su više od polovine djeca mlaða od jedne godine starosti.

Moramo pridodati da ni urbani Uzbeci nemaju boljih garancija od zagaðenja. Od jedanaest industrijskih pogona za proizvodnju tekstilnih vlakana u glavnom gradu Taškentu i okolici, sedam nema nikakve filtere za èišæenje vode. Njihov otpad, koji u 60% sluèajeva nije filtriran, odlazi izravno u rijeku Akhangaran... to je najopasnija voda koju možete naæi u Središnjoj Aziji. Stopa novih sluèajeva tifusa, bolesti koja se prenosi vodom, trostruko je veæa od sovjetskog prosjeka, i jedanaest je puta veæa od prosjeka u Tadžikistanu.

U sumrak je poèetni šok od grozota komunistièkoga razdoblja pomalo oslabio. Otišao sam u šetnju i razmišljao. Schuylerov Turkistan možda ipak nije u potpunosti zastario. “Prvu noæ po dolasku u Taškent, sjedio sam na balkonu pri jakoj mjeseèini”, piše Schuyler, “i teško sam mogao povjerovati da sam u Središnjoj Aziji. Prije mi se èinilo da sam u jednom od onih malih gradiæa u New Yorku... Malo je starih zgrada, i veæina je džamija malena.” Iza golemih državnih zgradurina i trgova, Taškent je ostao nizak, teško odredljiv, pun lišæa, provincijalan, a na rubovima grada imao je onu uspavanu kvalitetu indijskih ljeta. Granièna podruèja ruskoga carstva podsjetila su me na jedno drugo granièno podruèje, u istoènoj Maðarskoj, koje su takoðer prevalile mongolske horde. Godine 1966. u Taškentu su bila dva velika potresa, a nakon toga, izmeðu 1966. i 1967. bilo je još osamstotina podrhtavanja tla. Uništena, ad hoc arhitektura pojaèala je osjeæaj otuðenosti i prostorne neodreðenosti. Morao sam dobro pogledati ako sam želio pronaæi ljepotu: pronašao sam je u ornamentalno izrezbarenim žljebovima podno nekih krovova, i u baroknoj kuæi boje senfa, baš kao i u istoènoj Maðarskoj. Ali tih primjera nije bilo mnogo. Džamije, i nove i stare, bile su male. Premda sada više nije nalikovao na gradove iz države New York, kao što je tvrdio Schuyler, Taškent je sada podsjeæao na veliki grad u Iowi. Ali, ostavimo li romantiène asocijacije po strani, Središnja je Azija bila “srednja” Azija, ravnica usred kontinenta, i podsjeæala je na amerièki srednji zapad.

Schuyler je 1885. tvrdio da gradsko stanovništvo broji izmeðu 60.000 i 120.000. Devedesetih godina ovoga stoljeæa imao je dva milijuna. Ali podložan potresima, i kao rusko vojno mjesto, Taškent je postao šuplja mreža koja se umnažala u prostoru a ne u gustoæi. Taškent, što znaèi “kameno selo”, zapoèeo je svoje postojanje kao naselje-oaza u 1. stoljeæu naše ere. Tijekom stoljeæa srednjega vijeka Perzijanci, mongolske horde i Turski kanovi mijenjali su vlast nad gradom. U lipnju 1865. stigli su Rusi.

**************

**************

“Odgojen sam tako da se smatram superiornim. Sada pak moram pronaæi svoje mjesto u novome društvu”. Sergej je bio Rus, njegova supruga Uzbeèanka. Do 1991. kada se raspao Sovjetski Savez, to politièki nije imalo nikakve veze. Do 1991. Sergej i njegova supruga bili su “Sovjeti”, a njihov je brak, barem službeno, bio tipièni “sovjetski” brak, veoma nalik na brojne brakove koje su sklapali Srbi i Hrvati u Jugoslaviji prije njezina raspada. Sada je Sergejev brak s ženom druge narodnosti bio potencijalno opasan.

Sergejev djed emigrirao je u Kazahstan poslije boljševièke revolucije: njegov je otac emigrirao iz Kazahstana u Taškent. Obitelj njegove majke Staljin je prognao iz Rusije u Kirgistan, a potom u Taškent. Sergej je postao èasnik za veze u Sovjetskoj vojsci. Plav i snažan poput bodybuildera, Sergej u svakom pogledu izgleda kao “heroj Sovjetskoga Saveza”. Sada, kada je Sovjetski Savez mrtav, Sergej nije ništa drugo doli još jedan Rus: èlan manjine koja stalno napušta Uzbekistan, prestrašen zbog buduænosti u državi kojom vladaju oni koje su Rusi nekoæ podjarmljivali.

Mnogi takvi Rusi ostat æe u Središnjoj Aziji jer namaju kuda otiæi. Sergej je tipièan primjer. Obje strane njegove obitelji došle su u Turkmenstan pred dvije generacije. On nema roðaka u Rusiji. I sam mi je rekao da su danas suski gradovi skuplji od Taškenta. Život je tamo, mislio je Sergej, teži ondje nego ovdje.

Poput mnogih ljudi koje sam sreo na svojim putovanjima, Sergej je svoj identitet izražavao u etnièko-kulturnim terminima. Objasnio je, kako se isprva nadao, buduæi da je obitelj njegove supruge uzbeèka, a njegova djeca polu-uzbeèka, polu-ruska, da æe se Uzbeci bolje organizirati negoli su to s njima èinili Rusi. “Osim toga, to je ravnica, i lakše ju je kontrolirati negoli Tadžikistan, s tim njihovim visokim planimama, i plemenskim zajednicama koje, odvojene visokim gorjem, vode graðanski rat. Tadžikistan nema buduænosti.” Ali Sergejev optimizam prema Uzbekistanu poèeo je sada zapinjati. Kada je govorio o predsjedniku rekao je: “Karimov je ustvari za svoje pleme. Na ulici, u autobusima, iz vladinih izjava i djela, Rusi ne stièu dojam da su dobrodošli, premda su opæenito bolje obrazovani.” (Jedan drugi Rus mi je rekao: “Ruse prve otpuštaju. Napadaju nas. Na nas vièu u autobusima. Uzbeci nam kažu: “odlazite u Rusiju”.”) Sergej je nastavio: “Kada smo svi bili siromašni bilo je udobno. Sada neki od nas postaju bogati, a to poveæava napetost. Jednakost u bijedi može sprijeèiti etnièku borbu.”

********

“Kako možeš i pomisliti na putovanje ovom zemljom autobusom?”, pitala me Marija oèajno. “Vidjet æe da si stranac i orobiti te... Nekoæ je to bio moderni grad, ali sada æeš opet vidjeti kako ulicama i trgovima šeæu krave. Vlast su preuzele seljaèine. Tržnica je puna huligana. Vidiš li onog èovjeka što prebrzo vozi i preblizu onome automobilu: To je zato što je Uzbek. Znam, ti si Amerikanac, i misliš da sam puna predrasuda. Ali pazi na vozaèe, pazi na automobile. Rusi voze loše, ali Uzbeci voze još gore. Jedina civilizacija o kojoj možeš govoriti u ovom gradu jest prièa o jednom generalu koji je 1865. planirao izgradnju gradskih zidina,” Marija se podrugljivo nasmijala. Bila je Armenka, u društvu kojim su upravo poèeli vladati Uzbeci, turski narod. Njezine tamne i duboke oèi vidjele su sve, a nisu odavale ništa. Prvi put kad sam je sreo, samo je slušala i nije ništa odgovarala. Drugi je put analizirala moje ideje korak po korak. “Ne kažem da su Rusi bili genijalni. Vidiš li Ruskinju kako se križa na ulici, tu pred tobom? Misliš li da je to zato što je pobožna? Možda. A možda se križa zato što misli da bi joj mogao dati nešto novca.” Marijin je glas uvijek bio umoran, bio je to glas koji je veæ nadišao cinizam. Podsjetila me na egipatskog službenika iz Kaira, koji mi je rekao da su ljudska prava farsa, i da su islamski teroristi samo šaæica “soboslikara i vodoinstalatera”. Ti su se ljudi odrekli svijeta. Ali to ne znaèi da ono što su imali reæi, u kontekstu, nije više otkrivalo o njihovome društvu, negoli otvoreni optimizam koji sam èuo od drugih.

“Nije to pitanje vlade. To je pitanje društva, kojega vlada samo odražava.” rekla je Marija. “Doði, pokazat æu ti nešto stvarno. Bilo ih je na stotine, tih grubih i pijanih tinejdžera. Vidjela sam to. Policija je samo gledala i nije ništa napravila.” Nisam znao što je mislila.

Marija me povela do dugaèkog Dombrabadskog groblja, gdje je veæi broj pravoslavnih i židovskih grobova bio razrušen i uništen. Pogledao sam prema jednome grobu, razmrskanom u nekoliko dijelova. Pisalo je: “Kostas Nikos Dimakis, 3. ožujka 1914 - 12. srpnja 1992.” Marija i ja tiho smo šetali stotine metara pod visokim svodom hrastova, i prolazili pored dugih nizova grobova s obje strane, od grèkog i ruskog pravoslavnog dijela groblja, gdje su tu i tamo križevi bili svinuti ili potrgani, prema židovskome dijelu. portreti tih mrtvih ljudi urezani u vinjete, bili su poput vjeènih duhova, stvarnijih od živih. “Židovi su uglavnom otišli iz Taškenta. Posljednji sada odlaze, i prodaju svoje sagove i druge stvari,” objasnila je Marija, “stoga sada više nema nikoga da popravi te slomljene grobove ili da se brine za njihovo uzdržavanje.” U svakom dugaèkome redu, barem je jedan grob bio ošteæen ili uništen. buduæi da smo prošli poder više od 50 redova, to je bilo mnogo. Težina masivnih grobova ukazivala je na snagu koju je trebalo utrošiti da ih se ošteti. Normalni èekiæ ne bi to mogao. Primijetio sam da su i zidine groblja mjestimièno srušene.

“Vidiš“, rekla je Marija, “Uzbecima Židovi i kršæani sada izgledaju kao buržoazija. Kako su groblja u Taškentu sva gotovo puna, Uzbeci se sada pokapaju u grobljima gotovo èetrdeset kilometara od Taškenta. Ali nemaju novaca za benzin da se do tamo odvezu. I zato su bijesni na židove i kršæane koji su pokopani tu u gradu.”

Stigao sam u Turkestan u oèekivanju da æu sresti kulturne muslimane poput onih u Iranu. Umjesto toga sreo sam jezovite ostatke velikih ruskih, grèkih i židovskih zajednica koje su upropastili pijani prostaci. Tehnièki, onaj razvaljen grèki grob “Kostasa Nikosa Dimakisa” predstavljao je najistoènije krilo sukoba izmeðu muslimansko-turske i grèko-pravoslavne civilizacije koji se proteže od Egejskog mora i Cipra na zapadu, preko uništenih ostataka grèkih zajednica blizu Crnoga i Kaspijskoga mora, do Središnje Azije. U stvarnosti meðutim, uništenje grobova bilo je podlo divljaštvo koje je imalo više veze s lokalno ekonomskim i društvenim prilikama, s ruševinama komunizma. Podsjetilo me na grubi tretman siromašnih Rumunja prema etnièki njemaèkoj buržoaziji u Rumunjskoj, i na grozne odnose izmeðu bijednih Afrikanaca i arapske buržoazije u Sierra Leoneu. Ono što ti ljudi proganjaju, bili su upravo modeli, društvene uloge i financijska pogonska sredstva koja im nedostaju.

Zapadnjaèki diplomati bili su podijeljeni s obzirom na svoje simpatije. Jedan mi je rekao: “Istina je, Uzbeci voze neopreznije od Rusa. Bez obzira kakva je prošlost, Rusi su obrazovana elita. Oni se moraju osjeæati dobrodošli.” Drugi je rekao: “Ne vjeruješ valjda u sve te gluposti o tome kako su Rusi ugroženi.”

Ali rusko-turski sukob bio je samo jedan od brojnih etnièkih sukoba na koje sam naišao u Srednjoj Aziji nakon što sam napustio Taškent.

*************

Prije negoli istražim ostatak Uzbekistana, morao sam se prijaviti za vizu za daljnje putovanje. Ušao sam u kazahstansku ambasadu i saznao da se upravo preselila u novu zgradu. U novoj zgradi upravo je u toku bilo neko slavlje, i odmah su me postavili na èelo stola, odmah do kazahstanskog ambasadora. “Upravo smo zaklali ovcu da proslavimo našu novu zgradu. Jedi, jedi,” Naredio mi je ambasador.

Nisam mogao povjerovati svojoj dobroj sreæi. U Washingtonu sam za uzbekistansku vizu platio 85 dolara, koju sam, bez obzira na to, dobio samo zahvaljujuæi tome što mi prijatelj poznaje uzbeèkog ambasadora. Ali nisam dobio vizu za Kazahstan. Taškent mi je bila zadnja nada. Sada kada lomim kruh s kazaèkim ambasadorom, kako bi me mogao odbiti?

U zatvorenoj sobi s deset ljudi, bez provjetravanja, krajem svibnja, na, odnosno za stolom, nije bilo ni centimetra slobodnog prostora. Brda sira, kravljih jezika, jagoda i ostalog voæa zaposjedalo je središte stola, a oko toga bile su brojne boce votke, šampanjca i toplog crnog vina. Bilo je deset ujutro. Tanjur konjetine bio je postavljen ispred mene, zajedno s ovèjom glavom i bocom kumiza - niskoalkoholiziranog kobiljeg mlijeka koje je Marko Polo nazvao “baš dobrim piæem”. Ambasador mi je natoèio votku u papirnatu èašu i rekao: “Pij. Donio si dobru sreæu našoj novoj ambasadi.” Ispio sam. Ponovno je napunio èašu. Isto je naredio i za kumiz, a potom i za konjetinu i ovèju glavu. Drugi su gledali u mene razgoraèenih oèiju i neodreðenih boja kože, gledajuæi na istok i zapad, sjever i jug; ta su lica izražavala da se upravo nalazimo u zemljopisnom središtu cijele zemljane mase. Kada je na mene došao red da izreknem zdravicu, ja sam održao govor o amerièko-kazaèkom prijateljstvu. Nakon prijevoda svi su nazdravili. Ambasador mi je natoèio još jednu votku. Pitao sam ga za vizu. Ambasador mi je rekao da se vratim “sutra”.

Sljedeæeg jutra, s ozbiljnim poteškoæama u želuci, odteturao sam do kazaèke ambasade. Reèeno mi je da je ambasador zaposlen. Umjesto toga, obratio mi se službenik, koji je rekao da mi ne može izdati vizu ako mi netko iz Kazahstana ne pošalje poziv. “Na taj naèin”, objasnio mi je, “ako vas opljaèkaju ili ubiju u Kazahstanu, to neæe biti odgovornost naše vlade”. Organizirao sam da mi jedna zapadna ambasada u kazaèkome glavnom gradu pošalje telefaks u Taškent kako bi me formalno pozvala. Napokon sam dobio vizu. Naknada: 120 dolara. A ja sam se bunio oko dobivanja vize u zapadnoafrièkim zemljama!

Jesu li ovakve gnjavaže bile rezultat starog sovjetskog sistema koji još uvijek djeluje, sistema u kojemu nitko ne dobiva vizu bez prethodnoga poziva? Ili je rijeè o èistome kriminalu, u kojem službenik, ambasador ili tko-li-veæ gotovinu sprema u vlastiti džep? Ili je možda, kao što sam mislio u Zapadnoj Africi, bila rijeè o èinjenici da što je fiktivnija stvarna suverenost i znaèaj države, to su imigracijske vlasti strože kako bi dokazale suprotno? Ili su pak u igri bile sve tri stvari?

*******

Bilo je vrijeme da napustim Taškent.

Preveo: Darko Polšek